|
LOGORI
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja srpske snage
su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu
i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi
protjeraju sa opstine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodjeni ili
po direktivama srpskih kriznih stabova ili u saradnji sa njima, oruzanim snagama
i policijom. Tokom zatocenja, zene i muskarci zatvorenici podvrgavani su
teskom zlostavljanju, izmedju ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju,
mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponizavajucem psiholoskom zlostavljanju
tako sto su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke
pjesme ili dizu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su cuvali
vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mjesovite grupe
njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obicno bili naoruzani automatskim
puskama i drugim licnim naoruzanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci
ih "balijama" ili "ustasama", kao sto je vec pomenuto.
Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan
pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
Omarska
Mozda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio
logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko
dva kilometra juzno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do
kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore.
U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muskaraca, ali je
bilo i najmanje 36-38 zena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati.
Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato sto su bili
na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakic. Logor se sastojao
od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate
kao "bijela kuca" i "crvena kuca".
Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug,
a duz njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila
u veliki prostor duz cijele zgrade, s tim sto je prizemlje bilo namijenjeno
za odrzavanje teskih kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku zeljezne
rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko
cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom duzinom zgrade po strani
sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne sirine hangara. Pristup
ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa
unutrasnje strane, iz velikog prostora za odrzavanje kamiona koji smo gore opisali.
Vecina zatvorenika bila je smjestena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara
i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista",
nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih
bili smjesteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedjivani. "Bijela
kuca" sluzila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima.
Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takodje
mjesto na koje su zatvorenici odvodjeni na teska premlacivanja i odakle
se najcesce nisu vracali zivi. Upravna zgrada bila je djelomicno
jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom
dijelu. Dvije manje garaze predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade.
Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila
"bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u
sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju
koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila
se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.
Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi
ih pretrazili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok
su oni stajali, rasirenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom
zidu upravne zgrade. Novopridosli su zatim upucivani ili napolje na "pistu"
ili u prostorije u hangaru ili u male garaze u upravnoj zgradi ili, ako su za
to bili izdvojeni, u "bijelu kucu".
Veliki broj zatvorenika drzan je u veoma skucenim prostorima,
tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi
bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji
bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima.
I tamo su, medjutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto
su morali lezati usred izmeta. Vrata pretrpane garaze cesto su usred ljetnih
vrucina drzana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuske lezati
napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira
na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih
su bili upereni mitraljezi.
U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji
se sastojao od tanjura razvodnjene corbe od krompira i tanke kriske kruha
ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali
u grupama od po trideset, s tim da su kada su isli da jedu i pri povratku morali
trcati, dok su ih strazari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su
samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medjutim, po dolasku u logor neki
zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji
su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopste dobijali hranu
za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili
tesko povrijedjeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni isli
na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki
zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na tezini tokom vremena
provedenog u Omarskoj, a neki i znatno vise.
Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda
za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje
razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici
su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci
ponekad batine ako bi sami trazili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani
da veliku i malu nuzdu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo
mogucnosti za pranje, tako da su muskarci i njihova odjeca ubrzo bili
prljavi. Kozna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija.
Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagusljive. Strazari
cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili
su trazili da im zatvorenici daju sto su god uspjeli zadrzati od svojih stvari
kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljedjivanje obicno nekoliko
dana poslije dolaska, a strazar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade,
sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedjivanja neki zatvorenici
vrlo su tesko pretuceni. Strazar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci
ga rukama i nogama, cesto ga ruseci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo
je slucajeva kada su strazari gazili oborene zatvorenike ili skakali po
njima i na taj nacin im nanijeli teske povrede. Sve se to dogadjalo pred
isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do
zatvorenika, a cini se da je vise zavisio od grubosti pojedinog isljednika
i strazara nego od ponasanja samog zatvorenika. Nakon isljedjivanja zatvorenici
su cesto morali potpisati lazne izjave o svom ucestvovanju u djelima
protiv Srba.
Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedjivanje.
Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale
odredjene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, zeljeznim
sipkama ili komadima teskog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oruzje imalo
eksere koji bi probijali kozu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani
nozevima. Svi zatvorenici vise su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan
logora nego redovnih strazara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan
pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha
koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali,
a svjedoci koji su im bili bliski rodjaci svjedocili su da otada vise
nikad nisu vidjeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.
Žene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane
iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaze da je pet puta izvodjena
i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.
"Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna
od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje
zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i
na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih
zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja
govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kozu zrtava. Hrpe leseva cesto
su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se
izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila
iz logora.
"Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su
zatvorenici odvodjeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici
morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu,
dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takodje
su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni
u "crvenoj kuci".
Keraterm
Zatvorenicki logor Keraterm, koji se nalazi na istocnom
kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramickih plocica. Otvoren
je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoceno do 1.500 zatvorenika, koji
su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala.
Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani
u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali
mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora
i tokom ljeta bile su uzasno vruce, bez ventilacije. Zatvorenici su danima
bili zakljucani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U pocetku
su svi koristili jedan WC, ali taj se zacepio pa su dobili bacve koje
su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogucnosti za pranje.
1Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste corbe i komadic
kruha. Uzasno ih je mucila glad. Premlacivanja su bila veoma cesta,
zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog
tuku. Zatvorenici su cesto prozivani i premlacivani nocu, a oni
koji bi se vracali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama.
Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali
da su umrli kao posljedica premlacivanja. Dizenterija je bila cesta,
a nije bilo ljecnicke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene
tokom premlacivanja. Isljedjivanja su se odvijala uz premlacivanje.
Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kucama i tjerali
da traze novac koji su, ukoliko bi ga nasli, morali dati strazarima.
Saslusani su iskazi o masovnom smaknucu zatvorenika za koje
se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noci zatvorenici su culi mitraljeske
rafale, nakon cega su uslijedili pojedinacni pucnji. Svjedok Q je izjavio
da su sljedece jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion
sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba
iz mitraljeza ponovljena je sljedece noci, a prema iskazima preko 50
tijela odvezeno je sljedeceg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila
i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata
prostorije u kojoj su zatvorenici drzani; na vratima su ostale velike rupe od
metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj nacin ubijeno je ukupno oko
250 ljudi.
Logor Trnopolje nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na zeljeznickoj
pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom
starijih ljudi, zena i djece. Logor su cuvali naoruzani strazari. Upravnik
logora bio je Slobodan Kuruzovic.
Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivse skole, uz koju se
nalazila nekadasnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom".
Jedan dio logora bio je okruzen bodljikavom zicom.
U maloj ambulanti za prvu pomoc radio je ljekar-zatvorenik i
nekoliko bolnicara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjedjivala
hranu. Buduci da nije bilo hrane, u pocetku su ljudi jeli ono sto su
donijeli sa sobom, a kasnije su zivjeli od pomoci onih mjestana koji su
se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovnistvo
koje je zivjelo oko logora, zatvorenici su cesto izlazili iz logora da traze
hranu po okolini, po bastama i napustenim kucama. To je, medjutim, bilo
opasno jer je tamo cesto bilo vojnika koji su pljackali kuce i koji
bi napali zatvorenike da su na njih naisli. Kasnije je lokalni Crveni krst poceo
obezbjedjivati nesto hrane.
Nije postojao redovni rezim isljedjivanja ili premlacivanja
kao u drugim logorima, ali je bilo i premlacivanja i ubijanja. Jedan svjedok,
Sulejman Beslic, izjavio je da je vidio mrtvace s iscupanim jezicima
zamotane u papir i povezane zicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela
zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Buduci da se u ovom logoru
nalazio najveci broj zena i djevojaka, silovanja su ovdje bila cesca
nego u drugim logorima. Najvise su bile ugrozene djevojke od 16 do 19 godina.
Tokom veceri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje zrtve iz doma
i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutic, koji je bio bolnicar, u Trnopolju
je odredjen da radi u ambulanti i svjedocio je o velikom broju silovanja
koja su se desavala u logoru. On je cesto razgovarao sa zrtvama silovanja,
od kojih je najmladja imala dvanaest godina, i ljecio ih. Pored toga,
bilo je zena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je zenu
od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog uzasnih bolova
i krvarenja dosla u ambulantu. On je izjavio sljedece:
Sam cin silovanja, po mom misljenju -- razgovarao sam s njima,
promatrao njihove reakcije -- imao je uzasan utjecaj na njih. Mogli su
sebi mozda objasniti kradje, pa cak i premlacivanja i neka
ubijanja. Nekako su to na neki nacin prihvatili, ali kada su pocela
silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da ce rat proci,
da ce se sve smiriti. Kada su pocela silovanja, svi su izgubili
nadu, svi u logoru, i muskarci i zene. To je bio strah, uzas.
Trnopolje
Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike
bilo opasno da se nadju napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti
neprijateljske grupe, sto znaci da su zapravo bili zatoceni u logoru.
U pocetku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi
vlastite zastite od muslimanskih ekstremista. Medjutim, pokazalo se da je
umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovnistvo, muskarci,
zene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge
teritorije.
Zbog nedostatka hrane i losih sanitarnih uslova u logoru, vecina
zatvorenika, prema nekim procjenama cak 95%, patila je od dizenterije. Tekuce
vode uopste nije bilo, a toaleta samo u ogranicenom broju. Vode za pice
skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Usi i suga
bili su takodje rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno
mjesta za smjestaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti
napolju u improvizovanim zaklonima od plasticnih cerada i slicnog.
Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz
ovog logora nakon sto su potpisali saglasnost da se odricu svih svojih materijalnih
dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etnickog ciscenja,
jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu
otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.
|
