Prijedor, Bosna i Hercegovina, Bosnia and Herzegovina, Bosnien und Herzegovina

HOME

HISTORIJA

GALERIJA

CLANCI
	» GAZA U CENTRU GRADA
	» Oci u oci s upravnikom logora
	» SDS-ova zlodjela
	» SVI PRIJEDORSKI ZLOCINCI
	» RUSENJE CRKAVA I DZAMIJA
	» Povratak
	» Srpski Bilten Vesti
	» Kada covek pregori

ZANIMLJIVI CLANCI IZ DRUGIH MEDIJA

Oci u oci sa upravnikom koncentracionog logora
Pise Vildana Selimbegovic
--------------------------------------------

"Qui pardone au crime en devient le complice." (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. U pripremi je treće izdanje: 3.227 nestalih i ubijenih nije konačan zbir. "Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim", objašnjava Emsuda Mujagić, koordinator nevladine udruge "Srcem do mira" i jedna od suradnica na prikupljanju podataka za Knjigu nestalih.

Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija sa 112.474 stanovnika. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro...

Četiri dana bez hljeba Danas se Prijedor pominje kao uzor grada povratka - Bošnjaci se vraćaju diljem Kozarca, Kozaruše, Hambarina, vraćaju se u i Zagrad, staro gradsko jezgro, i, rječnikom statistike, sve se doima kao zahvalan primjer učinka domaćih vlasti i međunarodne zajednice u realiziranju dejtonskog Aneksa sedam. Ko su onda nevjerne Tome što ispod glasa pominju da se baš ovim gradom slobodno šetaju počinitelji ratnih zločina? Nisu li to tek osvetničke packe upućene na adresu samosvjesne načelnice Nade Ševo, kojoj u posljednje vrijeme brojkama obnove kontriraju računima za kćerkino školovanje u Londonu? Ili su to sitna podmetanja ljubomornih i prevaziđenih nacionalističkih lidera koji su htjeli iskomadanu Bosnu?

Hotel "Prijedor " je izvana impozantna građevina koja putnika namjernika ima da podsjeti na slavnu partizansku prošlost cijeloga kraja svojom nedvojbenom asocijacijom na monumentalni spomenik s obližnje Mrakovice. No, već prvi korak u polumračni hol potiskuje partizane u duboku prošlost: tu, gdje svaka fotelja svojim postojanjem podsjeća na vremena otvaranja ovog zdanja, gdje ljubazna i nadasve mlada recepcionerka svojom svježinom gotovo grubo odudara od okoliša, desetak se muškaraca srednje dobi načičkalo na barske stolice pogleda uprtog u televizor. Na zvuk otvaranja vrata, svi do jednog se okreću. Tišinu koja nastaje pojavom nepoznatih nimalo ne ublažava ni glas Slobodana Miloševića iz sudnice u Haagu. Dugih desetak minuta traje povratak u dnevnu kolotečinu, no i tada svako malo se poneko okrene tražeći na našim licima razloge posjete.

Ako je Radovan Karadžić, u jeku svoga gospodarenja ratom u ovoj zemlji, na prvom spratu ovog hotela u velikoj dvorani primao zavjete vječnih sljedbenika i posvećenja lokalnog sveštenstva, danas tome nema tragova. Muzički instrumenti sami su na podiju i prekriveni prašnjavim pokrivačem, najveći dio sale se i ne koristi, u upotrebi je tek nekoliko stolova nadomak kuhinje. Hladno je i tek će nas odlazak u hotelsku sobu, za koju gost duži i grijalicu, uvjeriti da može biti i još hladnije. No, bolje je ne postavljati suvišna pitanja: Prijedor je grad podozrenja s kojim ćemo se svako malo susretati.

I iščekivanja reakcija: prvi ispit polažemo praćeni budnim pogledima barem tri para očiju dok jedan od onih što se ponovno zanio u Miloševićevo samodopadno propitivanje svjedoka Albanca uzvikuje: "Uh, što je hraabaaaar!" U ovoj su općini Bošnjaci nekada činili većinski dio stanovnika: po popisu iz 1991, bilo ih je 49.454. Niko pouzdano ne zna koliko ih je ubijeno, no pouzdano se zna da su sistematski i masovno odvođeni u logore kojih je na ovom prostoru bilo čak 15. Da su se i oni međusobno razlikovali, svjedoče preživjeli: Manjača, Omarska, Keraterm i Trnopolje pamte se po daleko većem zlu od onih koji su bili kraćeg daha i služili za pripremu deportiranja.

"Omarska je bila logor smrti. U taj sam logor došao 25. maja 1992. Nakon četiri dana su nam dali vode, nakon sedam dana smo dobili po jednu osminu hljeba. Na ispitivanja su me izvodili 30-40 puta, tražeći da kažem pojedinosti o ljudima koji su njima bili sumnjivi i o aktivnostima stranke SDA, zatim o ljudima koji su bili ilegalno naoružani. (...) Na tim sam saslušanjima jednom prebijen na mrtvo ime. Iznijeli su me iz tih prostorija u ćebetu koje nisu odmah odvezli, jer nisu imali goriva, pa su me logoraši koji su utovarivali mrtve u kamione sakrili iza jedne žice, a poslije unijeli u hangar. (...) Tu prostoriju su polijevali vodom tako da je zaista bilo teško u njoj boraviti. Svako je jutro bilo između 10 i 30 mrtvih bez ispaljenog metka. U WC se nije smjelo ići, to je bila sigurna smrt. Tu je ubijeno 12 doktora. Sadiković, ime ne znam, takođe je bio ljekar koga su odveli. (...) Tjerali su nas da trčimo, ako nismo mogli hodati, tukli nas palicama, lancima, drvenim prutovima..." , dio je izjave jednog od zaštićenih svjedoka koji je u Omarskoj bio istovremeno sa još 5.000 ljudi.

Šljiva smrti
Doktor Sadiković kojeg pominje, ljekar je koji se u Knjizi nestalih vodi pod rednim brojem 2.810: nestao 5. augusta 1992. u Omarskoj. Prije rata priznat i među sarajevskim kolegama, sretno oženjen kćerkom visokog dužnosnika bivše JNA, kasnije oficira Vojske RS-a. Prazan je okvir za doktorovu sliku. Nekoliko stranica prije, pod brojem 2.661 je Irfan Pidić iz Kamičana, nestao 25. maja 1992, ekshumiran 14. augusta 1998. godine. Njegov sin danas ima 12 godina, a kćerka 10. Brigu o njima vodi majka Elvira, koja je udovica postala u 21. godini. I koja se vratila u svoju kuću. Rasima Softić, Elvirina majka, vodi nas pedesetak metara od kuće, do jedne šljive, i kaže: "Tu su ubili Irfana. Tu je bio i zakopan. Tu su ga i našli."

Rasima čuva ključ od obnovljene džamije u Kamičanima. Svjedoči kako nema incidenata, no gotovo uzgred kaže da je džamija pokradena prije nego je potpuno i završena: odneseni su tepisi, serdžade i tespisi. O godinama između 1992. i 2002. ne govori puno: bili u Hrvatskoj, pa u Njemačkoj, pa... opet je svoja kuća - svoja. A u neizvjesnost izbjeglištva krenula je autobusom preko Vlašića, zajedno sa stotinama drugih prognanika. "Vozio nas Vlado Beben, eto ga tu, u susjednom selu. Pitajte njega kako su nas protjerivali." Rasimina je kuća djelimično obnovljena, no na drugoj strani seoskog puta, nadomak džamije, stoje temelji i jedva nešto zida nekadašnjeg, sudeći po dimenzijama, značajnog objekta. "Bila je to kuća Adema Mehanovića. On je umro u Holandiji", objašnjava Rasima.

Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu. Fadila Memišević, bosanski saradnik pri Društvu za ugrožene narode, u svom referatu objavljenom u knjizi Genocid u BiH 1992-1995, sa sigurnošću tvrdi da je na Vlašiću nekoliko masovnih grobnica: jedna od njih je provalija na Kočinskim stijenama, duboka do 350 metara. Na tom je mjestu 21. augusta 1992. u poslijepodnevnim satima masakrirano oko 250 logoraša Omarske, Keraterma i Trnopolja. Konvoj je toga dana bio dugačak gotovo pet kilometara i u njemu je bilo gotovo 3.000 ljudi. Na čelu konvoja bio je Mirko Paras: konvoj je zaustavljen kod sela Smetovi i, nakon kratke pauze, Pero Mrđa je postrojio 250 ljudi, strpao ih u tri autobusa (u trećem je komandovao Dragan Mrđa) i ti su autobusi odvezeni na Kočinske stijene. Šestorica preživjelih su svjedočila da su odmah po izlasku iz autobusa vidjeli kako su na samoj ivici provalije, no nakon ponovnog postrojavanja Dragan Mrđa je naredio: "Tri koraka naprijed!" Uz objašnjenje da se baš na tom mjestu mijenjaju živi za žive, a mrtvi za mrtve - slijedila je komanda: Pali!

Najmlađi od šestorice preživjelih, Sanemir Kljajić, tada je imao 16 godina: u provaliji među leševima boravio je 12 dana. Bez hrane i sa vodom iz rijeke Ugar, do koje je uspio otpuzati. Trinaestog dana se uspio izvući iz provalije, no onesvijestio se htijući da ubere nekoliko šljiva. Seljak koji ga je našao uz pomoć radiostanice je obavijestio komandu pa je ovaj šesnaestogodišnjak odveden u Skender-Vakuf, gdje je uz batine ispitivan. Otpao mu je prst na lijevoj ruci. Odveden je u bolnicu u Paprikovcu, gdje su ga jedne noći dvojica pijanih četnika naumili zaklati: spasen je zahvaljujući činjenici da je u međuvremenu registriran od strane Međunarodnog Crvenog krsta, koji ga je 16. septembra iste godine i ispratio ka Karlovcu. Danas živi u zapadnoj Evropi: u masakru je ostao bez brata Suada, oca Mehe i amidže Sakiba.

"Da, ja sam vozio autobuse preko Vlašića", kaže Vlado Beben u dvorištu svoje kuće u Kozaruši, koje danas služi kao parkiralište transportnim kamionima preduzeća "Beben". Vlado je Ukrajinac, rimokatoličke vjeroispovijesti, "a oni su ovdje htjeli da ostanu sami, tako da je ta radna obaveza ustvari bila spas", objašnjava. Dolazili su mu u više navrata istražitelji iz Haaga i, kako kaže, "i njima sam sve rekao". I njegova je kuća pokradena, odvezena dva traktora, ali ih je našao. Danas živi od svog posla i nema problema sa komšijama: "Znaju i oni kako je bilo. U svakom autobusu bila je policija do Vlašića, a onda je konvoj preuzimala vojska. I tako do Turbeta. Nije to obična vožnja: u autobusima je uvijek bilo duplo više ljudi nego što je moglo stati u njih. Samo sam jednom vidio mrtve: bio je veći konvoj, ja sam tad vozio ljude iz Trnopolja, i kad smo došli do Vitovlja, zaustavljeni smo. Govorilo se o nekakvoj razmjeni. Iz mog autobusa nisu nikog odveli, ali jesu nekoliko mlađih ljudi iz drugog autobusa. Kad smo se vraćali, ti su ljudi ležali mrtvi pokraj puta."

Grad kolektivne krivice
Ne, Vlado ne pominje imena - ni ubijenih, ni vojnika i policajaca koji su sprovodili konvoje i obavljali razmjene. U Prijedoru se i inače s oprezom izgovaraju imena: nije se dobro eksponirati. Asmir Crnalić je zajedno sa svojom cijelom porodicom već godinu i po ponovo Prijedorčanin. Njegova supruga, barem po ocjeni naše ekipe, pravi najbolju teleću čorbu u cijeloj Krajini. Asmir je ugostitelj i vlasnik malenog restorana "Grazia": "Nisam bio u logoru: dvojica poznanika, Srbi, bukvalno su me oteli iz autobusa u koji sam bio raspoređen. Nakon toga sam se krio i negdje početkom septembra platili smo drugoj dvojici Srba 5.000 maraka za bezbjedan izlazak."

Asmir neće reći njihova imena - pokazali su se, kaže, kao prijatelji. Uostalom, živ je, riješio je da se vrati, no napominje: nemojte, molim vas, pisati o organizovanom povratku - mi smo se vraćali samoinicijativno. I to je zapravo podatak vrijedan svakog respekta - diljem okolnih sela, Bošnjaci povratnici insistiraju na činjenici da su sami inicirali svoj povratak. I sada su tu, istina, sa različitim vrstama opstrukcija, uslovljavanjima regulacionim planovima, nemogućnostima dovoda vode, neosvijetljenim ulicama, ali u svojim kućama, za koje se nadaju da će jednom opet zasjati starim sjajem. No, kada priča malo poodmakne, priznat će: ova mladost teško da ovdje ima budućnosti, zato traže zamjene kuća za Sarajevo; a mi, stari, barem ćemo umrijeti na svome.

Nešto dalje od Zagrada, prilazeći današnjem centru Prijedora, brojne su razvaline od negdašnjih domova: sve su to kuće Bošnjaka i Hrvata, koje su, svjedoče danas Prijedorčani, nastradale u gradu u kojem nije bilo rata.

Naprosto, trebalo je provesti SDS-ov koncept potpunog razdvajanja: u tu su svrhu jedinice bivše JNA, policija i značajan broj prijedorskih Srba sproveli temeljitu akciju etničkog i svakog drugog čišćenja. Ne, nije bilo rata, svakoga je dana jedno po jedno okolno selo opkoljeno, stanovništvo istjerano iz svojih domova, razvrstano po autobusima - muškarci, ako nisu odmah strijeljani, upućivani su u jedan od logora, žene i djeca u druge, a onda se ulazilo u kuće. Tek pošto bi sve bilo izneseno, kuće su paljene, a nešto kasnije dokrajčene miniranjem. Postoji, kažu, i istinita anegdota: kada su agilni vojnici Srpske iznosili stvari iz kuće u kojoj je ostala jedva pokretna starica, ona se pomicala iz ćoška u ćošak. No, kada su povukli tepih, ona je upitala: pa, zar vi, djeco, baš ništa nemate?

Oči u oči sa upravnikom koncentracionog logora

Scena se pripisuje maju 1992: u svakom slučaju, nakon noći 29. na 30. april 1992, kada je SDS vojnim udarom, formiranjem srpskog prstena oko grada, preuzeo vlast. Počela su otpuštanja sa posla, počelo je manipuliranje spiskovima za likvidaciju, počelo je traženje lidera SDA, počelo je traganje za incidentom koji će poslužiti kao alibi ratnicima iz Hrvatske, vojnicima, policajcima, Arkanovim tigrovima... da počine zločin koji Mladen Grahovac, inače član Glavnog odbora SDP-a BiH, danas zove "Srebrenicom u kontinuitetu". Kaže: "Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji čak i od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj civila, ja neću govoriti o ciframa, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajalo protjerivanje civila, njihovo odvođenje u logore, ubijanje i sve drugo što definira genocid. Prijedor je na ružan način napustilo oko 43.000 Bošnjaka - a pominju se cifre između 3.500 i 4.000 ubijenih. Zato smatram da se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici jer se zaista značajan broj naših građana Prijedora zdušno uključio u taj pokret."

Grahovac je također bez posla: kao neistomišljenik ili barem kao neko ko nije pristao na koncept SDS-a, za koji smatra da je prvo i najtemeljitije sproveden upravo ovdje. Nejasno mu je, kaže, zašto je toliki broj Prijedorčana zdušno ušao u zločine, ali baš zato i govori o postojanju kolektivne krivice i iste takve odgovornosti, jer: "Nije riječ samo o rukovodstvu SDS-a, nije riječ ni samo o vojnom rukovodstvu - svi smo svjedoci da su ljudi uzimali puške i išli oslobađati Kozarac do temelja, svi smo svjedoci koliko je ljudi učestvovalo u čišćenjima i pljačkama."

Ko krije ubice župnika Matanovića? Hambarine, selo nadomak Ljubije, palo je 22. maja: kao povod je iskorišten incident lokalnog stanovništva sa vojnicima JNA koji su se vratili iz rata u Sloveniji, pa su "još bili pod dojmovima svojih mrtvih". Dva dana poslije, granatiran je Kozarac sa svim svojim selima, da bi već 26. maja autoput Prijedor - Banja Luka postao pista za razvrstavanje po logorima. Samo u Omarskoj stradalo je najmanje 700 ljudi iz ovog kraja, no pouzdano se zna da je ubijeno 300 djece i 260 žena. Ismet Fazlić izgubio je trojicu sinova, brojke silovanih žena se izražavaju u desetinama hiljada.

Ipak, danas je u Kozarcu uz međunarodnu pomoć obnovljeno oko 1.000 kuća, a 3.000 su povratnici sami napravili. Imaju nekoliko pekara, dvije mesnice, stolarsku radionicu, samoposlugu i manji restoran otvorio je nekadašnji komandant 17. viteške Sead Čirkin, Osman Mujagić je svojom upornošću pokrenuo školu. Imali su je oni i prije rata i to sa 3.865 đaka i 370 zaposlenih, no danas su ponosni na svoje učionice iza paravana, na svojih osam razreda i ukupno 280 đaka. Obnavljaju i džamije, nadaju se završetku renoviranja školske zgrade i kroz šalu pokazuju kako su svojim građevinskim entuzijazmom ponukali komšije Srbe da uz staru pravoslavnu crkvu podižu potpuno novu, ali na zemljištu jednog Bošnjaka...

Svjesni su, kažu, da nadomak njih slobodno žive i oni koji su ih slali u logore, koji su upravljali tim logorima, koji su ih zlostavljali i terorizirali. Željko Meakić, komandant logora Omarska, jedan od likova sa javne haške optužnice, zadnji je put pred svojom kućom viđen na pravoslavnu Novu godinu. No, upravnik logora Trnopolje, Slobodan Kuruzović, slobodno se i kreće, pomoćnik je direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola. Mirko Tufegdžija, današnji načelnik policijskog sektora Prijedor, ima prvenstveni zadatak da u ime SDS-a očuva zaslužne policajce iz ratnog perioda: sam se, navodno, iskazao kao temeljit u etničkom čišćenju Kotor-Varoši, a prije Prijedora kratak je period boravio u policiji Kostajnice. Blisko je surađivao sa Dušanom Jankovićem, još jednim za kojim Haag javno traga, a kojeg u Prijedoru zovu lugar - krije se u obližnjim lugovima. I tu se, nažalost, spisak ne prekida...

"Svako hapšenje obraduje povratnike i daje novu nadu. Istina, neke stvari ostaju nejasne: ja hoću da vjerujem kako su presude za Keraterm rezultat dogovora sa tužilaštvom. Ja nisam bio u Keratermu, ali bio sam u Omarskoj i Manjači i, naravno, svjedočit ću u Haagu. Moraju ljudi biti svjesni da je svjedočenje obavezno, međutim, mnogi se pribojavaju. Razumijem ih: puno je ispitivača iz Omarske, puno je, da tako kažem, isturenijih igrača tog cijelog procesa koji i dalje hodaju ovim gradom, imamo i komandante nekih logora", kaže Muharem Murselović, predsjednik Općinskog vijeća Prijedor, i po stolu traži rješenje kojim je Goran Savanović, ministar obrazovanja RS-a, Slobodana Kuruzovića imenovao i u Upravni odbor Osnovne škole "Branko Ćopić". Vidio ga je, kaže, neki dan, na jednoj sahrani, zajedno sa Draganom Radakovićem, ispitivačem iz Omarske. No, Murselović je izričit: na funkcijama više nema takvih, čak ni u policiji.

Ne, on ne zna da je Večernjak nedavno obznanio kako je upravo načelnik Tufegdžija jedan od najodgovornijih za skrivanje ubica župnika Matanovića, čiji su ostaci nađeni u bunaru u Bišćanima, a koji je u noći ubistva kod sebe imao oko 500.000 maraka. O njegovoj je smrti govorio i biskup Komarica, tražeći da se pronađu i kazne počinioci. Večernjak u svojem napisu za ubistvo župnika Matanovića tereti ne samo direktne počinioce već čitav policijski sustav koji je u Prijedoru zapravo organizirao takav i slične zločine, poput ubistva jednog od najpoznatijih ali i najbogatijih prijedorskih Bošnjaka, Asefa Kapetanovića. Na podugačkom spisku krivaca, sukrivaca i odgovornih su, sem načelnika Tufegdžije i lugara Jankovića, još Darko Avramov, policajac, Vojislav Pelkić, komandir u policiji, Zdravko Torbica... "On je u penziji", kaže Murselović, kao i Živko Jović, kojeg je nedavno dužnosti razriješio IPTF. Milutin Čađo, također nekadašnji policajac na glasu i dio ove odgovorne skupine, sada ima gostionu i također je penzioniran. A ni Željko Janjetović više nije pomoćnik ministra policije RS-a; on je sada ambasador BiH u Indiji, dok je njegov nekadašnji suradnik, prijedorski načelnik općine Borislav Marić, ambasador u Kini, istina tek sa kursom engleskog. No, ova su dvojica otišli kao Dodikovi kadrovi, objašnjava Murselović i dalje odbijajući mogućnost da je Kuruzović još uvijek zaposlen u školi: penzioniran je sigurno, kaže, ali, eto, vidite, još ga imenuju u upravne odbore.

Silovanja i smrt u "open centru" Samo dvije ulice dalje je Osnovna škola "Desanka Maksimović". Već na vratima stoji uredba o ponašanju učenika potpisana od strane Slobodana Kuruzovića. Nekadašnjeg upravnika logora Trnopolje, kroz koji je prošlo oko 7.500 ljudi, logora za koji u arhivi Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunardonog prava iz Sarajeva stoji i ovakvo svjedočenje: "Nakon 20 dana u Trnopolju, dođe u noći, oko pola dva, iz Omarske neka vojska, sa dva tenka. Ušli su u drugi dio logora, gdje je nekad bila kasarna. Čuli su se jecaji i jauk djevojaka koje su vrištale i plakale. Uzeli su desetak djevojaka od 15 do 17 godina i silovali. Jednu su skinuli golu i uzeli je tako. Ujutro, kad su stigli ovi iz Crvenog krsta, rekli su da se ta djevojka mora pronaći. Ostale su pozvali da dođu u ambulantu. Pregledao ih je ginekolog, ali jedna je bila teži bolesnik pa su je odvezli. Nakon sedam dana je podlegla. Bio sam u tom logoru dva mjeseca: nije bilo više silovanja, ali su bila mnoga ubistva, koja se nikad ne mogu zaboraviti."

U portirnici škole pitam za zamjenika direktora Kuruzovića. "Što će vam?", uzvraćaju pitanjem. Hoću da razgovaram sa njim, odgovor je koji očito ne dobija prolaznu ocjenu: Nije tu. Lijepa djevojčica od nekih 12 godina, duge crne kose, načas me zbuni, gledam je, a vidim sliku koja mi cijelo jutro ne da mira: isto tako lijepu crnkicu, samo još mlađu, pokazali su mi nekoliko sati ranije - silovana je u Trnopolju i danas je s majkom, također silovanom, negdje u zemljama trećeg svijeta. Ova domaća ljepotica, dječije naivno, ispriča mi kako su dežurni nosili pomoćniku kafu. Dakle, tu je. Tvrdoglavo odlučujemo ostati u holu škole: jedna po jedna radnica prilazi, pita koga tražimo, odlazi i više se ne vraća. Sredovječna žena, sva u sivom i isto tako sivog pogleda, želi da zna: zašto baš Kuruzovića tražimo? U posljednji čas se snađoh: mi smo novinari koje zanima kako je baš on izabran u upravni odbor još jedne škole.

Sumnjičavo nas gleda i odlazi. Ali se i vraća. Primit će nas. Ulazimo u malu kancelariju u kojoj zatičemo dva čovjeka. Jedan je onizak, stoji uz sto i govori u telefonsku slušalicu. Drugi sjedi za stolom; vidno je napet, s maskom mirnoće na licu koja nestaje onog časa kad progovori: Što ste došli? Oči u oči sa upravnikom koncentracionog logora - relativno mirnim glasom predstavljam ekipu Dana i još uvijek u nevjerici pitam: Jeste li Vi Slobodan Kuruzović, upravnik logora Trnopolje?

"A, zato ste došli. Ja sam mislio da vas zanima nastava. E, pa ja sam Slobodan Kuruzović i nisam nikakav upravnik, ja sam samo po nalogu Vojske organizovao obezbjeđenje tog objekta, a Crveni krst je organizovao život. I to nije bio nikakav logor, već otvoreni centar." Onda, cinično: "Pisalo je na engleskom - open center. Ali ja neću da govorim o tome i nemoj da me slikate. Vi ste mene prevarili, rekli ste da vas zanima nastava i upravni odbor."

Da, naravno, priznajem da me zanima kako neko ko je, kako sam priznaje, "organizirao vojno obezbjeđenje" prostora u kojem su ljudi ubijani, a djevojčice i žene silovane, danas može uopće govoriti o organiziranju nastave. Kuruzović, već vidno uzrujan, nastoji da zvuči uvjerljivo: "Ja sam pomogao muslimanski narod i sve što sam radio bilo je u korist muslimana." Ali, ruka sama kreće ka stolu i spušta se s treskom na njega: fotoreporteru Dana Jasminu Fazlagiću gotovo se unosi u aparat i skoro viče: "Nemoj slučajno da me slikate. I o ratu me ne pitajte." Pokušavam da interveniram: "Dobro, recite nam barem ko vas predlaže za upravne odbore i čuva na poziciji u ovoj školi?" "Ja sam član SDS-a." Ne mogu da odolim: "Očekujete li skoro hapšenje Radovana Karadžića?" Ponovno je ljut: "A zašto to mene pitate?", opet viče i maše rukama pokazujući nam da idemo. Ispod njegove nervoze krije se strah. "Gospodine Kuruzoviću, hoćete li u Haagu odbijati da govorite?", pitam. "Mene Haag ne traži. Ili vi znate više od mene?", uzvraća, ali kao da gubi glas.

Iz škole "Desanka Maksimović" krećemo ka Trnopolju: logorske zgrade još su tu, a pred njima spomenik utemeljiteljima Srpske "koji svoje živote ugradiše u temelje Republike Srpske". Put je prepun rupa: izlokali ga tenkovi, objašnjavaju nam dvojica prolaznika. Nekih stotinjak metara niže, Adem Mujić i Salih Ibrahimović nešto rade pred Ademovom kućom. Adem se vratio tek prošle godine: rat ga nije zatekao kod kuće, ali jeste njegovog sina Envera, koji je danas u Norveškoj i koji kao uspomenu na Trnopolje i logorske dane nosi ožiljke od bičevanja po leđima. Salih je također bio u logoru u Trnopolju, ali kako mu je kuća blizu, puštali su ga da sebi traži hranu. Vratio se 1999. godine. Spomenik je već tada bio podignut, a on ionako ne voli ići na to mjesto.

Strah komandira Avramova Istim putem kojim su nekada paradirali tenkovi, vraćamo se u Prijedor: na stepenicama Sektora policije presreće nas mladić od jedva 25-26 godina: "Šta vi trebate?" Tražimo načelnika Tufegdžiju. "Što će vam?", pita pomalo drsko i rukom prikriva svoju akreditaciju. Čitam samo kraj imena: andar, i pitam je li on dežurni. Pokazuje na portirnicu. Unutra je također uniformirani policajac, bez obavezom IPTF-a nametnute akreditacije sa imenom i prezimenom. Tražim načelnika i dajem svoja dokumenta. Razgovara telefonom, a potom se okreće meni: "Rekli su da vam ne kažem da su zauzeti, nego da imaju puno posla, a da se vi morate vratiti u Banju Luku, kod portparola MUP-a." Nabrajam ostala imena policajaca koje tražim, a on slavodobitno konstatira: "Znam ja što vi njih tražite, ali neću vam ništa kazat': morate u Banju Luku."

Obećavam da krećem iz istih stopa, ali prolazim tek stotinjak metara niže: u direkciju Telekoma, gdje je danas direktor Slavko Budimir, ratni načelnik Ministarstva odbrane u Prijedoru, još jedan iz plejade značajnih ratnih naredbodavaca u Prijedoru i okolini. I dok nam službenica potvrđuje da je direktor iza drugih vrata, na njima je portir, koji, onog časa kada sam rekla dobar dan, počinje da deklamuje: "Direktor je otišao u drugu zgradu, ne vjerujem da će se danas vraćati i nemojte ga tražiti - ima posla." Naravno, direktora nema ni u drugoj zgradi, niti iko zna kada bi se mogao pojaviti. "A, vi ste iz Sarajeva?", pitaju. Da, jesmo. Idemo dalje: u potragu za nekad poznatom gostionicom "Danica", koju danas drži bivši poznati policajac Milutin Čađo.

Gostionica se sada zove "Vesna" i u njoj je mračno i usred dana. Karirani stolnjaci i nekolicina gostiju: trojica vojnika za jednim stolom i još četvorica, sa po jednim dijelom vojne uniforme na sebi, za druga dva stola. Gazde nema, a kad će doći, ne zna se. Vraćamo se opet u centar: tu, nadomak Pozorišta, prodavnica je bijele tehnike, vlasnice Dare Avramov, majke policajca Darka. Za ovu je prodavnicu Večernjak napisao da je i nastala zahvaljujući novcu opljačkanom od župnika Matanovića.

Za pultom je mlada djevojka, pored nje onizak stariji muškarac. Dare nema, ali on joj je suprug. Tražimo, zapravo, Darka. Radi, kaže on, naglo se uozbiljivši. No, pokazuje nam put ka Urijama, gdje je Darko Avramov komandir policijske postaje.

I zaista: na prvom spratu, u svojoj kancelariji u Urijama, zatičemo komandira Avramova. Već nam je na vratima jasno da zna i ko smo i zašto smo došli. Gleda nas s podozrenjem, ali i s primjetnim nastojanjem da bude susretljiv. Već nakon prvih rečenica kojima objašnjavam razlog naše posjete, prekida me i teatralno otvara ladicu. Vadi iz nje dvije fascikle i govori: "Ja sam pronašao svu tu gospodu koja su pisala o meni i imam i njihove slike." No, već prvi pokušaj da uzme u ruku papire iz fascikle, odaje ga: ruke mu drhte toliko nekontrolisano da to i on primjećuje. Ostavlja fasciklu i zove telefonom: iz razgovora shvatamo da izdaje naređenje koje je već izvršeno. Okreće se i govori o svojem lošem iskustvu s novinarima za vrijeme načelnikovanja u odsjeku za krijumčarenje i narkomaniju, no na pomen ubistva župnika Matanovića, opet okreće fascikle. "Sve ja ovdje imam: i kad je kuća napravljena, i koliku kiriju plaća otac za radnju, i kad je auto kupljeno. Za sve sam to dao pare advokatu da mi izvadi", kaže, ali kad hoće da izvadi papire, ruke ga ponovo izdaju. Tresu se. U tom času, u njegovoj kancelariji dominantan je njegov strah.

Banja Luka zna sve Da bi ga kako-tako prikrio, nastavlja govoriti nepovezanim rečenicama, spominje advokate, spominje troškove i, valjda da ne bi opet krenuo ka papirima, maše rukama i objašnjava: "Sve se zna: i ko je donio ključeve od župnikove kuće i šta je bilo - sve, sve se zna." Pa i mi to sve vrijeme tvrdimo, ali zašto se kriju krivci? Njegovo okruglo, bucmasto lice ostaje bez kapi krvi. Telefon je spas: okreće brojeve, traži načelnika i onog časa kada počinje izgovarati riječ novi..., ušuti. S druge strane mu Neko nešto govori. "Razumem", kaže Darko Avramov, spušta slušalicu i kaže: "Načelnik je rekao da trebate ići u Banju Luku."

Odlazimo. Ali ne u Banju Luku, već kod Emsude Mujagić, koja u svojoj kući u Kozarcu ima i mali biro nevladine ženske udruge "Srcem do mira". Dio je to Međunarodne inicijative žena koje vrijedno rade od 1993, kada su se udružile i organizirale u izbjeglištvu i koje marljivo pripremaju treće izdanje tužne Knjige nestalih. Krajem maja ova će organizacija pripremiti svoju desetu jubilarnu konferenciju i podijelit će je u dva dijela: prvi će se realizirati u Kozarcu, drugi u Srebrenici. Zbog sličnih genocidnih iskustava.

Mladen Grahovac je u svom konceptu povratka kao najvažniju stavku upisao: pogledati istini u oči. Po njegovom sudu, samo tako bi se kod srpske populacije počeo skidati ogroman, nepodnošljiv teret kolektivne odgovornosti, a kod bošnjačke suspregnula eventualna želja za osvetom. Zajedno sa grupom svojih sugrađana osnovao je Agenciju za obnovu i razvoj. No, čini se da je u ovom času malo zainteresiranih za njegove prijedloge. Načelnici Ševo je daleko važniji njen posljednji prijedlog iznesen na sjednici Skupštine: Izmjena regulacionog plana desne strane glavne ulice (nekada Titove, danas Kralja Petra). I ni to nije slučajno - baš na tom dijelu koji tretira predložena izmjena trebalo bi da se obnovi Čaršijska džamija u Prijedoru. Iako su tokom godina agresije na ovom prostoru srušene 32 džamije, zgrada Islamske zajednice s medžlisom, velika vakufska zgrada, 30 gasulhana i 28 abdesthana, ipak je Čaršijska džamija bila ponos Bošnjaka Prijedorčana.

Sagrađena između 1750. i 1760. godine, stajala je na samom trotoaru glavne ulice. Zapaljena je 30. maja 1992, a potom srušena: Islamska je zajednica kao svoj prilog kompromisu već ponudila projekat obnove i niz ustupaka, no - čeka se naredna sjednica Skupštine, istina, s malo optimizma da je prijedorska vlast uistinu voljna da napravi radikalan otklon od utabane politike SDS-a. A sve dok je tako, Prijedor će ostati vidan primjer grada povratka, ali istovremeno i grada bez stvarne budućnosti: pritisnut teretom tragedije posljednjeg rata, malo će ko pristati i da se sjeća bolje zajedničke prošlosti. U ovom času u ovom se gradu ne kopa ruda; trenutna proizvodnja nije statistička kategorija, objašnjava Grahovac - ne proizvode se ni papir ni pigmenti, stopa nezaposlenosti je 55 posto, nema vode, nema grijanja, grad poprima obrise balkanske palanke daleke od karavanskih puteva, a i fudbalski klub "Rudar" je ispao iz Prve lige RS-a. I trenutno ovaj grad ima samo Predu: Eso ga je napustio, ne svojom voljom.

Slobodane, nešto si "zaboravan"?

Piše: Muharem Nezirević

Slobodan i ja smo zajedno pošli u osnovnu školu, družili se kao djeca i dječaci, a često smo i planinarili zajedno. Međutim, u najteže vrijeme, godine '92, ne vjerujem da se od tih "junaka" iko sjetio svog kolege, prijatelja, školskog druga ili komšije. Ne, svi smo mi za njih bili neprijatelji koje treba zatvoriti, protjerati ili ubiti.

No, da se vratim na Slobodana Kuruzovića. On je bio oficir tadašnje "jugoslavenske"- srpske vojske na Pakracu i Lipiku. Na sav glas se pričalo o velikoj pljački sa tog područja, a među onima koji su u Prijedor donijeli najveći plijen bio je Slobodan Kuruzović.

Danas je, izgleda, postao zaboravan i neko pitomo jagnje koje ne bi ni mrava zgazilo. Zar si zaboravio, Slobodane, sve žrtve u Trnopolju, koje ti i tebi slični nazivaju tranzitnim centrom ili sabiralištem?

Vjerujem da ste sabirali otet novac i druge dragocjenosti nevinih žrtava, a tranzitni centar jer su jedni voženi u teretnim vagonima u nepoznati pravac, a neki na put bez povratka. Sjećaš li se Ante Murge i njegovog sina? Ne vjerujem. Bio si opijen vlašću i svojim "visokim" položajem.

Nisam bio u Trnopolju, nego u Omarskoj i na Manjači. Sjećaš li se kada je u Trnopolje, 6. avgusta, pušteno nekoliko stotina zatvorenika Omarske? Sjećaš li se moje žene koja te za mene pitala i kada si rekao "ako je na Manjači, znači kriv je". Što, bolan, i zašto, Slobodane?

Možeš li se sjetiti audio-vrpce sa vašeg slavlja tri godine slobode? Znaš li da je ta vrpca u Haagu? Proslava u crvenoj sali Rudničkog restorana. "Vrhunski" novinari Živko Ećim i Zoran Baroš intervjuiraju vas "najzaslužnije". Hoćeš li da te podsjetim šta si tada rekao u toj crvenoj sali? Rekao si da si ti bio odgovoran za teritorijalnu srpsku vojsku, da ste se trebali sastati u 02 sata 30. aprila 1992. godine u Čirkin Polju u domu. Rekao si da se javilo toliko dobrovoljaca da svi nisu mogli stati u dom. Rekao si da ste vi znali šta Muslimani rade u Puharskoj, na Hambarinama... Da se niste plašili, da ste imali već jednogodišnje ratno iskustvo sa Pakraca i Lipika i da vam Muslimani nisu mogli ništa sa stotinjak puščica. Sjećaš li se, Slobodane, da si čak u detalje opisao da je sve išlo po planu, a samo je malo "zapelo" (pričao si kao anegdotu) u SDK, jer je unutra vaš stražar bio zaspao pa si ga ti morao "motorolom" buditi? Sjećaš li se da ste se vi osvajači dogovorili da svi dođete na posao kao da se ništa nije dogodilo? Ma, sjeti se, bolan, jer, srećom, ima i nas, a i svjetskih institucija koje će ti, sigurno je, vratiti pamćenje.

(Autor živi i radi u Švedskoj, urednik je na radiju i napisao je zapaženo svjedočenje o zbivanjima u Prijedoru tokom rata u knjizi Živi ništa ne znaju)

Arhiva Dani, broj 247